PERSONAL STYLE: Kapi koje me vraćaju tebi...
Sjedila sam tamo gore u tišini, bila mi je toliko potrebna u tom trenutku... miris koji je prostrujao zrakom otključao mi je misli o tebi. Otpila sam gutljaj. Ne opet, pomislila sam, toliko sam se trudila da ih zaključam u zaborav. Svijet oko mene bio je crn, bijel i potpuno nepomičan. Osim zraka. Još uvijek sam te osjećala u njemu. Prestala sam disati na tren. Držala sam dah sve dok nisam počela osjećati kako se gušim. Bio je to jedini način da me ponovno ne uništiš. Glas u meni govorio je "Diši! Diši...!" sve ubrzanije, pratio je ritam kojim je srce tuklo o svoj bubanj. Udahnula sam i pustila te da me proždereš. Ponovno sam upala u zamku.
Učinilo mi se da čujem kako se netko uspinje stubištem. Srce je još jače udaralo svoju pjesmu. Samo da to nisi ti! Prizivala sam te toliko puta. Toliko puta sam te željela pored sebe. Voljela sam te i željela toliko da me boljeo svaki atom tijela. Čak su i trepavice otpadale jer nisu mogle podnjeti tolike suze. Oči su mi bile krvlju podlivene jame, obrazi konstantno mokri, usne nisu prestajale drhtati, a iz tijela kao da se iscijedila boja...
Hladno je. To mora da si ti! Ništa osim tebe ne dolazi zapakirano s toliko studeni. Zašto me ne ostaviš na miru? Otvorila sam oči, još uvijek razmišljajući kako te ne želim pored sebe. Stvarnost je nažalost bila drugačija. Ne mogu bez tebe. Oblikovao si me tako, uklesao sebe u mene.
Tvoja silueta se penjala grabeći snažno prema meni zanemarujući svaku drugu stepenicu. Tako tipično. Kako si se približavao sve više, učinilo mi se kao da u tebi prepoznajem sebe. Da li je moguće da sam i ja ostavila trag na tebi? Stao si. Naslonio se o ogradu tako neobično miran. Pogledao točno prema meni i načinio zvuk koji je gotovo zvučao kao smijeh, a onda se zapravo i nasmijao.
Kao da je znao koliko sam slaba na to. I znao je...
Pružio mi je ruku.
Toliko sam htjela napraviti korak prema nazad. Pobjeći. Borila sam se sama sa sobom. Trebala mi je sva hrabrost ovog svijeta da ne napravim taj iskorak, taj pokret koji bi me približio njemu. Znala sam što će se dogoditi ako ga dotaknem. Ali sam svejedno zakoračila prema naprijed, drhteći, osjećajući svaki dio tijela, kretanje, težinu, mučninu, vrtoglavicu.... Spotaknula sam se. Zvuk pucajućeg stakla prolomio mi se ušima, a u koljenima sam osjetila tupu bol. "Zašto me nisi uhvatio?" tiho sam promrmljala, stiščući zube od boli. "Ponovno si dopustio da padnem!"
Na tom isto mjestu gdje je maloprije stajao on sada je bila samo razbijena boca, komadi zelenog stakla razbacani u djelove sve više nalikujući na srce koje mi je visilo iz grudiju. Što se to ovdje dogodilo? Gdje je trenutak prije? Ponovno zbog tebe u glavi vraćam vrijeme u natrag. Čini se da ponovno zbog tebe pijem ne bi li te barem na tren vidjela, ne bi li barem na tren čula tvoj smijeh, prisjetila se načina na koji si se penjao kad bi mi stizao i načina na koji si me gledao. Koliko daleko moram ići? Koliko razbijenih boca mi je potrebno da shvatim da mi ni jedna neće pomoći da te zaboravim? Da me svaka samo vraća tebi...
( priča inspirirana slikama, ne stvarnim događajem (nisam nesretni alkos) :) )
Nosim : košulja- ebay, hlače- Vintage Faith, creepersice- ebay, kapa- NewYorker
(function(d, s, id) { var js, fjs = d.getElementsByTagName(s)(0); if (d.getElementById(id)) return; js = d.createElement(s); js.id = id; js.src = "//connect.facebook.net/en_US/all.js#xfbml=1"; fjs.parentNode.insertBefore(js, fjs); }(document, 'script', 'facebook-jssdk'));
(function(d, s, id) { var js, fjs = d.getElementsByTagName(s)(0); if (d.getElementById(id)) return; js = d.createElement(s); js.id = id; js.src = "//connect.facebook.net/en_US/all.js#xfbml=1"; fjs.parentNode.insertBefore(js, fjs); }(document, 'script', 'facebook-jssdk'));
More posts from
